troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

13.08.2016.

???

Trazili smo se oduvijek tako ja i smisao svega, u trenutku mi se cinilo da sam ga kraickom oka i spazila i mirno sam cekala sa dobro pripremljenom zamkom.Nije to bio smisao, nit sam ja tragala za bilo cim.Cudno sam se prepustila ovom trivijalnom zivotu i postala bezlicna kao i svi mnogi koji su mi bili pomen za samo izbjegavanje.Tonem sada dole u rupu beznadja duboku i tamnu kao i sam zivot, bez ideje i bez volje da se hvatam za gore.Trpim stvari na koja bih samo bago digla srednji prst i poslala sve dovraga, sada sam mirna i gutam sranja koja sam sama skupila, gusim se u tom smradu i jadu nepomicna.Mozda tu postoji upitnik iznad moje glave, onaj na koji ne smijem da odgovorim,onaj odgovor koji bi slomio i ovo moje posljednje.Boli u meni nesto cudno i neopisivo,mislim da sam se slomila iznutra i da mi je srce osusilo,da sam se izgubila u milionima praski i izabrala da me uistinu gaze a ne da budem ta koja je konacno obje ruke podigla do neba. Mislim da sam postala izgubljena

09.04.2016.

Leptirov dan

Vraćam se, moji prsti ponovo osjećaju kroz moje misli i treptavo kucaju nostalgijom obuzeta slova moje tastature. Da sam drugačija pisala bih o tome zašto me nema, pisala bih o tome šta je sve to sudbina isplela za ovog jednog smrtnika koji isplivava da udahne zrak realnosti ubijeđen da je u snu. Hvatam krake dana na izmaku da ga upitam zbog čega me napušta i da li me sutra čeka bar približno miroljubiv. Imam mnoga izvinjenja da ponudim, mnogo riječi koje me škakiljaju na jeziku a nedaju mira u gustoj noći vrišteći i tražeći utočište u svakoj isključenoj funkciji, uzburkavajući je. Ne osjećam više miris doma daleko sam od njega, daleko od svega što me čahurilo dugo godina .Leptir je poletio, i od straha svoje ljuske odletio daleko od svih koji su ga čekali da izađe, daleko od glasova, gradova, lica i starih ulica. U zemlji sam gdje su i rođeni tu neznanci, gdje se gazi preko samog sebe da se uzme što veći komad torte, ali ondje gdje ljudi ne mare, ondje gdje se osjećaš kao da si sam ako to želiš, ondje gdje možeš da plešeš pišeš i pjevaš, ondje gdje možeš da letiš a da ti ne pojedu krila, ovaj leptir se izvinjava što živi preko onih što zbog njega možda ne žive, možda ga preziru i traže način da ne preživi onaj svoj jedan dan povlačeći niti njegovog sjećanja i parajući oči koje bulje u buduće. Oprostite taj jedan dan je cijeli moj život, a prvi put imam volje da ga živim. Vaša Simone :*

30.11.2015.

Otkucaj srca

Oči mi prodiru kroz stvari koje sam skrila od sebe,zazidala i umirila njihov krik. Umorna sam postala od života, razmišljam često o smrti o tome kako me oplakuju i da li će ikoga biti da mi bar to pokloni. Stegla mi je uzdahe i nadu ova depresija gušeći me i oduzimajući me od mene same. Ne postojim,lebdim iznad svoga tijela onako bez duše ispranih očiju i rastrganog srca ja ne postojim.Razočarala sam mnoge, živim sa maskama smijem se, družim se očekujem a lažno dajem. Plačem, da po prvi put nakon toliko godina gušim se u jecajima bespomoćnog zatvorenika, zakopanog živog jadnika. Povlačim noktima linije po ruci zamišljajući prekidač za ovo kolanje krvi u venama, tražeći onaj kukavički spas koji je mnoge odveo. Nisam ona mala djevojčica puna iščekivanja i uspjeha u životu koju oni gledaju, moji roditelji vide sjenu koja je davno ugušila samu sebe nezadovoljna onim što je postala. To jesam, ja nisam ono što zaista jesam potisnuta sam od strane druge sebe koja je bila željna nekog jadnog života odustajući i ostavljajući mene kao naslijednika u neuspjeloj farsi.Ne mogu da kažem ko sam,a vrištim u sebi već pucam i bojim se ludila.Ne mogu da smirim buku svojih glasova u glavi, da raskinem veze koje me vuku da ostanem gdje jesam. Bojim se nastavka, onoga koji mi se nameće jer nemam hrabrosti da ga otklonim rukom i odgurnem sudbinu koja mi se skrojila. Ne mogu da krivim druge, a zbog njih sam sve uradila, neću da slušam druge a ustvari za samu sebe zatvaram uši.Ovo je jedini krik koji sam pustila tokom dvadeset tri godine, jedina iskra hrabrosti da u nepoznatu javnost pošaljem svoj bol, a prejak je. Ne marim za rukopisom, ne gledam pravilnost ne tražim umjetnost i skrivene igrice u ovom tekstu, dajem sebe.Samo dajem sebe. ludim kucanjem da se oslobodim svog dijela ovog večernjeg ludila kad me obuzmu svi duhovi i demoni i svlače sa mene čitav život ostavljajući prokleto jebeno kajanje. Kajem se za sve, zar nije preveliko to prokletstvo, ne znam šta želim više kad noćima ne mogu da spavam razmišljajući o kraju, onom poznatom kraju jedne uspješne djevojke koja nema vrijednost u ovom prokleto glupom isceniranom životu, traži više ne znajući da li to uopšte postoji.Ostajem i dalje da se izjedam i vrištim iz noći u noć na gluhe uši i mašem za spas na slijepe oči.Ostajem i dalje ona koja nisam, oslobođena bola bar za večeras a sutra opet će me svi zaviti u ludilo i ko zna gdje će to da me odvede.

01.08.2015.

Skriveni sebi sami

Skrivam se tu negdje u zjenicama što žude,iza zastora trepavica koje udišu zabranjeni zrak.Skrivam se tu u osmjehu tužnom i lepršam iznad okamenjenih pogleda.Skrivam se jer svijet je zvuk koji ne želi da se nadjača,tu iza pogleda,tu iza ogromnih mojih treptaja uhvaćena za tanke svilene zgužvane kapke sudbine. Skrivena od dodira, lebdim kao rasut polen po zraku, zgrčen kao pčelin pokušaj da ga dohvati. Mirišem iza vela neznanja, iza zastora tajni onim mirisom raja, strahom pakla, dodirom znatiželje. Vrti se ringišpil želja, vrti se moja nepoznata silueta, moja nevino uprljana duša, vrte se moji neuhvaćeni snovi, nepreboljene ljubavi, nedostižno znanje o meni o svijetu o skrivenosti. Skrivam se a skrivenošću se otkrivam, zaprljana od svijeta, uplašena od kozmosa, ushićena od smrti. Zelenilom očiju prolazim kroz guste zapetljane grane, gutam brzinu pogleda, prstima lomim čvrste stijene, nogama guram gusto more. Bježim iz skrivenosti, iza zastora trepavica, iza lažnih snova, iza tužnih okamenjenih pogleda iza sebe same. Bježim od sebe same, od skrivenosti mene same.

23.06.2015.

Ne usporavaj srce, jači je zvuk.

Nastaje muk u sobi, prejaka tišina. Osjetim kako mi poznati ritam, ono njegovo uzbuđeno srce ponovo lupa, luduje i dah se postepeno diže gore trudeći se da se prilagodi tišini. Skupljala sam kapke, jako tako da sam mogla osjetiti bol i vidjeti ono što sam sebi krila. Osjetila sam ruke koje prolaze ka njenom tijelu, usne kako dotiču njen vrat a on je ćutke krajičkom oka plašljivim pogledima gledao prema meni, možda strahujući, možda želeći da vidim. Osmijesi su se rasplamsali po sobi, stegli mi srce koje se stišalo jako u želji da ga boli više. Ne znam da li da krivim, njegove poglede, uzdahe, blizinu, namjeru, ne znam da li da mislim kako mene vrijeđa. Trepavice su mi se izdavale i nisam mogla zadržati uzde svoje znatiželje, okrenula sam glavu, sklonila krvave paravane sa očiju i pogledala njegove prodorljive oči, nasmijala sam se znam da neće razumijeti, puno toga nije. Čudan trenutak kad shvatiš da su neke stvari baš uzrok mnogima, kad dio tebe poleti kao izliječeni golub prema slobodi osjećajući se kriv za one koji još nisu. Osjećam se kriva, zvoni mi zvuk njegove riječi krivnja možda po prvi put onako iskreno, oholo i još uvijek bijesno na sebe. Onako pokajničko srce koje je oslabilo i na trenutak pustilo nekoga, shvatila sam sada ga mrzi. Nekada u njegovom osmijehu vidjela sam se u hiljadu boja, opisivao me u milion riječi, a sada usamljenja u sebi, zaslužuješ samo farsu prijateljstva koja se sije na šalama, jedino što još može da da. Slabost je onaj trenutak kada shvatiš da ti oduzme bitne stvari, jecaj je onaj koji ostaje svaku noć da pleše u tebi. Zrak je onaj koji ti ne pomaže da dišeš, guši te. Grabiš rukom sve što je preostalo u svijetu da popuniš slagalicu koja fali da budeš cijela, nema je. Smijala si se dok si je topila na vatri, a ona se predala možda nesigurna da uopšte želi biti tu. Pored njenog vrata, njenog struka osjetila sam ja ponovo njegove usne koje su podrhtavale, srce koje se spajalo sa mojim luđački lupajući. Ali ne, tu pored mog glumački uspavanog tijela, zgrčenih očiju bio je neko drugi, bila je to ona ruka koja je trebala da isključi ovaj žamor u meni, vatru kojaje ostala i još istom jačinom gorjela, gasi se istim onim osmijesima koji su ti prema meni još preostali, molim te oduzmi mi i to.

01.12.2014.

Krik riječima

I tako padne noć i ja čekam da obasjaju siromašne rasvjete ispod zavodničke visine mog prozora, skrivajući malenu glavu pod sanjivu kapu, opuštenih ukočenih ruku bulje u neprolazne mokre puste sarajevske ulice. Čudan krik ima napušteno Sarajevo, naviknuto na galamu, kič i vječiti zvuk tramvajskih šina. Ne zna grad kako da se ponaša, migolji se tamo amo vriskom budi jadne duše koje već igraju karte sa zavodničkim snom. Gutam prašinu izmigoljenu igračku vjetra, i hladan zrak ponovo zavodnički dira moje lice totalno čisto, bez šminke ono uistinu moje. Slušam preskakanje srca, i teški uzdah što pritišće jagodice uvehlih mi prstiju. Teško je kad ne možeš ni najveće tjeskobe da se otarasiš bar na papiru, zloba me toliko stegla da ne dopušta da predahnem. Nisam dugo bila ovdje gdje je moja utjeha zaista počela, tu gdje virtualni likovi svojim prstima znače ono što rijetko ko kad za mene označi. Teško je jer nisam osoba za ispovijesti, stid me malo zavija ali onaj vapaj izvire pod plišanim plahtama ogromne moje skrivenosti. Lako mi se igrati sa riječima, metaforama, teško mi je sebe opisivati njima. Noćima već tako slušam tišinu kako mi vrišti na uho, satima strepim od straha mraka, bojim se same sebe i onoga što me progutalo. Volja je nestala, ispravni ciljevi su se iskrivili, krenuli prema nekamo gdje nema kraja, pojeli ono zadovoljstvo kome svi žudimo na tom kraju. Kamo sad dalje, kuda od starog prozora i pogleda prema samoći? Kako da ozdravim ono što je već napola mrtvo i uvelo, onaj iščezaj koji se danima držao na tankom koncu i molio da ga povučem gore , a ja sam ga pustila. Sada koračam samo riječima, nemam gdje osim tu gdje riječi zaista pletu onu jednu veliku riječitu građevinu, riječi je teško porušiti, one uvijek ostaju kao štit, ono što uvijek stoji kraj nas.

20.08.2014.

Portret života mog

Stojim zadihana, sa komadom plahte zgužvane u zgrčenim rukama, osluškujem šuškanje olovke, dok se oslikava sivkasti prah koji se runi od sadašnjih trenutaka. I slikar zbunjen i visok stremi nad šapatom mog pokreta, koji se povija na vjetru poput rubova slomljenog kišobrana. Blesavo su se porađale riječi, uranjajući u tjeme visine, zamagljeno rasplitajući svoju mekanu, slatkastu mrlju u majušnom stidljivom tekstu ne naviknutom na znatiželju pogleda. A ta se pohota zjenica digla kao prašina poslije divljih konja , utrkujući se i sama sa olovnim zidovima koji su se naslanjali na nju stvaravši mrkli kruti mrak. Spustila sam maleni dio čvrsto stegnut rukom, tek toliko da zatreperi i zagleda se u bezbroj riječi koje su se kikotale u gustoj tišini. Krici olovke se nisu smanjili, kočnice nisam čula i poslije toliko izmišljenog scenarija slikar je zanoseći svoje tijelo dodirivao moje sivilom jeftine olovke za portret. Povijala sam se za igrom njegovog pokreta i trnci su mi nadilazili tijelo koje je nago buljilo u nijemu siluetu,i navlačilo na sebe ogrtač njegove šutnje. Kovitlao se vrtlog moje zbunjenosti, gustoća iskorištenog vazduha davila je očajničke pokušaje da pokorim tu nevidljivost. Staklo je zamagljeno ispred mene, ne vidim portret za koji poziram pola života, slikareve ruke već se gube pri svakom izdisaju.Zadržavam dah, dok panika kreće golemim rukama prema mom staklasto blijedom vratu. Izdisaj se pobjednički spušta kao svilena plahta što klizi niz nago tijelo, stojim sama pred zamagljenim ogledalom naslikana slika je nestala, slikar je nestao, zvuk olovke postao je nečujan. Stojim, sama ja i komad plahte zgužvan u zgrčenim mi rukama, i sada samo osluškujem jadnu usamljenu dušu kako jeca.

07.06.2014.

John Lennon

Imagine there's no heaven It's easy if you try No hell below us Above us only sky Imagine all the people Living for today. Imagine there's no countries It isn't hard to do Nothing to kill or die for And no religion too Imagine all the people Living life in peace... You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope someday you'll join us And the world will be as one Imagine no possessions I wonder if you can No need for greed or hunger A brotherhood of man Imagine all the people Sharing all the world... You may say I'm a dreamer But I'm not the only one I hope someday you'll join us And the world will live as one

01.06.2014.

Nebeska melodija

Pogledaj gore njiše se nebo,oblaci u vrtlog zavijeni su. Brojim prstima kapi što slijevaju se niz staklastu maglu. I mrkla noć prekri sad otvorene oči, i spusti miris noći po melodiji što šalju je munje. I prekrasna svjetlost kao dirigent se diže, brzinom protrča kroz nebo plešući balet, odjednom ispusti svoj čvrstim stiskom čuvani prekrasni štapić i na zemlji začu se prasak. Muzika neba posta glasnija, moje oči zatreperiše jače. No, to ne bijaše strah, srce moje zalupa glasnije, krv kroz vene uhvati ritam, usne zadrhtaše i pustiše sok od nara pri ugrizu zadovoljstva, ali to ne bijaše bol. I zanjihaše se zastori i zastave na prozorima, i vjetar poče presti tu u mojoj kosi i prašina diže svoje vrele ruke. Kapi hladne sad se suše na uzavrelom mi tijelu, ne to ne bijaše strah. Nit očaj mene što ležim tu sama, ni usamljenost, ni ljubomora i smrt. Poslušaj to nebo nam svira, orkestar munja spušta se na nas i prašinu diže do mene, i vjetrom šiba moje lice, mislite da je to strah i očaj mene koja ležim tu, to je noć i nebo i oblaci i munje. To je muzika koju sviram podignutim rukama gore. Poslušaj još tiše kako vapimo u snu, kako se uzdižemo gore pohotljivo kroz kišu, i probijamo nečujnim krikom ledenice sata koji otkucava naše vrijeme. U ritmu pužem kao pero po papiru, smišljam sklad neuhvatljivom nebu i golicam oblake da brže prolete, to je buđenje poslije vječitog sna, to nije strah to je neko ko napokon vidi ,to sam ja.

18.05.2014.

Možda nas neko posmatra iz mraka

Zagrizi radoznalice napućene mi usne pred toplom šakom iskonskog daha. Zagrizi nemoćnice krhke mi ruke koje navlače mrzovoljnu postelju na ispucalo mi lice. Povuci oštrim noktima kroz gladan mi stomak, nacrtaj žice i sviraj. Sviraj dok gledam kako mi oči upijaju zlobu, kasno sažaljenje dok reži kraj mene. Sviraj onu najdražu mi melodiju, da uvijam beživotno tijelo, da dirigujem u maglovitom zraku. Povuci orkestar iz te skrivene tame i orgulje strašne nek se dignu iz zemlje. Omađijaj prstima tipke klavira i sviraj, sviraj dok dah mi ne stane. Nek crni labudovi zamahnu krilima i nek vukovima zasijaju oči, nek prašina dopuže do vode i nek se ljube. Zagrizi vječni plamenu zaleđeno mi srce, i trgaj komadiće zgrušane crne mi krvi. Zagrizi tiha zvjeri skrivena u tajnama i povuci odveć oduzeto mi tijelo, nacrtano otupjelim kistom, osušenim bojama, prekriveno izgaženom plahtom i skriveno u ustajalom mirisu tijesnih zidina. Saslušaj smijeh i krik one jadne mi duše, lebdi iznad tebe i prkosi ti nadmeno. Zgrabi je dugim krvavim noktima najtamnija crna bojo i dovuci živost do mene mrtve. Povuci posljednji mi pogled i spoji ponovo nas zajedno, ne napuštaj posljednju notu moje pjesme, zagrizi život ti kukavice. Uzdigni nas zajedno, da otplešemo ples oko vatre i trčimo divlje ostavljenom nam pustarom iz koje se samo kaos i smrad diže. Zagrizi sada, mučenička nam tijela istjerana iz izgrađene utopije, povuci i zgrabi punost života ti tamna radoznalice.


Stariji postovi