troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

16.01.2014.

:-(

Nisam dugo pod prstima osjetila svoja slova.Ili sam se pretvarala ili zaista nisam bila tuzna,s tim ni ponukana na neke riječi.Ovo neka bude moja ispovijest,ovo neka bude onaj bolni krik koji ne znam ispustiti.Neka ovo znači moje suze koje nikada nisu znale naci onaj izlaz iz očiju ili tamo gdje se već nalaze.Kada bi pokušala sada da šutim uspjevam to,kada bi pokušala sada da pišem uspijevam to a ovu tugu ovaj razdor što se šepuri kroz moje tijelo to ne mogu da otjeram.Pustila sam se dovoljno ljudima,pustila sam se dovoljno sebi ali nikada se nisam vidjela do danas.Pogledala sam se sa one sive visine i bacila bijeli veo preko sebe,kažu mrtvaci se bijelim prekrivaju.Moji snovi,moja java moje društvo,moja ljubav sve je laž.Svud oko mene je "dobro",a sve mi se to dobro smješi u lice podrugljivim pohotnim smijehom i gricka me kao komadiće slasnog kolača.Da to sam ostala,ona zadnja kora od keksa koju moj degustator ne voli,možda me ostavi na miru,a možda jednog dana i promijeni ukus.