troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

14.02.2014.

Kako postati čovjek?

Pitam se da li me je bilo tamo gdje su me svi zvali,da li su oni odjeci koje sam ponekad čula kao šapat pored moje gluhoće odzvanjali negdje jako.Da li je plava boja toliko bitna da je cjelo nebo prekriveno njom?Da li sam ja nekom tako bitna da je moja boja prekrivena njim? I dimovi,i zvukovi,i sapati,i krici,i jauci,uzvici,bol temelji su kojima sam hranila dosadasnje svoje „ja“.Da li za mene postoji onaj nadredjeni,neki veliki čovjek neko sa ulogom gospodara koji će meni,robu ukrasti čistu samosvjest moga duha koju sam eto tako prljavo zavrijedila,on ako je ukrade postat će plava.Ja ne volim plavu boju,previše je očita,ja ne volim kada stvari prebrzo vidim ili ih ona samo guta tako da ih nikada ne možemo vidjeti,gadna je ta plava ko zna šta je to gore što mi nazivamo nebom.Iz močvare dižem svoje čiste ruke koje su predugo odmarale da ih zaprljam govnima života koji mi još duže smrdi pod pokrivenim nosom.Bajke su ono što nas je činilo glupim,velika greška onih koji ih pišu,ljudi shvate da tako treba da žive kao trnoružica u liku razuzdanih žena,kao Herkul u liku svemoćnih budala,kao sedam patuljaka u liku politike koja sere a mi gnjurimo glave po tim septičkim jamama i jedemo ono što oni ne žele.Nije ni bitno što više nismo čovjek,jer odavno je postojao zadnji od te rase ostali smo mi oni punoglavci koji vire i čekaju kad da evoluiraju u nešto,no nikada neće zauvjek ćemo ostati to što jestmo a i onoga ko uspije ugušit će ostali zbog ljubomore.Poješće mu parče po parče,jer oni koji su navikli da jedu govna mogu pojesti šta god im ponudiš.Ne žalosti se nad svojim životom,ima i onih gadnijih od tebe,ili i mi sami spadamo u najgadnije?Dižemo spomen za ljubav,slavimo glupave dane,trošimo novac koji nemamo ajmo skinuti maske,ajmo odbaciti okove dajte da budemo čovjek,dajte da umirimo vrisku iz podzemlja,ljutimo one koji su nekad postigli ovo što mi ne možemo.Da li je mama,da li je tata,sestra,bata nekad od zategnute maske nećemo vidjeti pa ćemo i njima zariti nož,popiti krv i evo ga,postajemo kanibali,postajemo vampiri,sve postajemo samo covjek ne.Dižem ruke iz govana,začepljam nos od smrada,trčim javnim wc-om,našim životom i kupam se u jadnim suzama,hvatam za nebo,neću više da bude plavo.