troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

30.04.2014.

Breathe

Škripanje nepopravljenog, starog poda se sada nije osjetilo ispod mojih nogu. Prašina koja mi se skupljala godinama u tim rupicama između dasaka još uvijek je tu, plašljivo me gleda. Neki ustajali uzdasi, i tople riječi koje same objeduju na usamljenom večernjem stoliću pored mojeg mrvicu potrošenog parfema. Skupljala sam obrve i mrštila lice, suza više nisam imala da obilježim te trenutke zubi su škripali od nepoznanosti odsutnog života. Dodirivala bi ostavljene nedovršene radove, crteže i namirisana pisma ne sjećam se kome sam ih mirisala i razbacanu šminku, ispeglanu crnu malu haljinu za nekog sam željela da izgledam ženstveno i možda malo bezobrazno. Moji prsti su pak prolazili kroz sve te stvari, grabila bi onu zgužvanu nenamještenu posteljinu koju sam ostavila, nije više imala miris lavande u kojem sam uživala svako jutro. Osjećao se smrad, osjećala se smrt čak i tih beživotnih stvari. Krenula sam lebdeći iznad stepenica, hladni prsti nisu mogli dohvatiti prljavi pod, vrata sobe su bila otškrinuta neuštimana prostorija kao da mene ne osjećaju više tu. Izvirivale su knjige iz bijelim čaršafom pokrivene police, hrlila sam tamo u more crne štampe da uronim rukama i zgrabim svoje ljubavnice. One su prošle, moje ruke nisu mogle da dohvate ono što su najviše voljele, nisu mogle listati stranice koje su noćima grlile i prekrivale se. Biježe li one od mene? Stajala sam pored i gledala okolo, sve te beživotne stvare su imale života više nego ja, i sada one drže svoje konce sada knjige čitaju mene. Lebdim kao duh iznad sobe koja je upakovana u bijele čaršafe, koja je mene ukopala, dodirujem napola spakovane kutije nepotrebnih stvari. Trčim gore, oblačim crnu haljinu, šminkam bijelo uvehlo lice grlim maglu i bježim u nju, za mojom siluetom ostaju samo jaki tragovi onog parfema.