troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

18.05.2014.

Možda nas neko posmatra iz mraka

Zagrizi radoznalice napućene mi usne pred toplom šakom iskonskog daha. Zagrizi nemoćnice krhke mi ruke koje navlače mrzovoljnu postelju na ispucalo mi lice. Povuci oštrim noktima kroz gladan mi stomak, nacrtaj žice i sviraj. Sviraj dok gledam kako mi oči upijaju zlobu, kasno sažaljenje dok reži kraj mene. Sviraj onu najdražu mi melodiju, da uvijam beživotno tijelo, da dirigujem u maglovitom zraku. Povuci orkestar iz te skrivene tame i orgulje strašne nek se dignu iz zemlje. Omađijaj prstima tipke klavira i sviraj, sviraj dok dah mi ne stane. Nek crni labudovi zamahnu krilima i nek vukovima zasijaju oči, nek prašina dopuže do vode i nek se ljube. Zagrizi vječni plamenu zaleđeno mi srce, i trgaj komadiće zgrušane crne mi krvi. Zagrizi tiha zvjeri skrivena u tajnama i povuci odveć oduzeto mi tijelo, nacrtano otupjelim kistom, osušenim bojama, prekriveno izgaženom plahtom i skriveno u ustajalom mirisu tijesnih zidina. Saslušaj smijeh i krik one jadne mi duše, lebdi iznad tebe i prkosi ti nadmeno. Zgrabi je dugim krvavim noktima najtamnija crna bojo i dovuci živost do mene mrtve. Povuci posljednji mi pogled i spoji ponovo nas zajedno, ne napuštaj posljednju notu moje pjesme, zagrizi život ti kukavice. Uzdigni nas zajedno, da otplešemo ples oko vatre i trčimo divlje ostavljenom nam pustarom iz koje se samo kaos i smrad diže. Zagrizi sada, mučenička nam tijela istjerana iz izgrađene utopije, povuci i zgrabi punost života ti tamna radoznalice.