troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

01.06.2014.

Nebeska melodija

Pogledaj gore njiše se nebo,oblaci u vrtlog zavijeni su. Brojim prstima kapi što slijevaju se niz staklastu maglu. I mrkla noć prekri sad otvorene oči, i spusti miris noći po melodiji što šalju je munje. I prekrasna svjetlost kao dirigent se diže, brzinom protrča kroz nebo plešući balet, odjednom ispusti svoj čvrstim stiskom čuvani prekrasni štapić i na zemlji začu se prasak. Muzika neba posta glasnija, moje oči zatreperiše jače. No, to ne bijaše strah, srce moje zalupa glasnije, krv kroz vene uhvati ritam, usne zadrhtaše i pustiše sok od nara pri ugrizu zadovoljstva, ali to ne bijaše bol. I zanjihaše se zastori i zastave na prozorima, i vjetar poče presti tu u mojoj kosi i prašina diže svoje vrele ruke. Kapi hladne sad se suše na uzavrelom mi tijelu, ne to ne bijaše strah. Nit očaj mene što ležim tu sama, ni usamljenost, ni ljubomora i smrt. Poslušaj to nebo nam svira, orkestar munja spušta se na nas i prašinu diže do mene, i vjetrom šiba moje lice, mislite da je to strah i očaj mene koja ležim tu, to je noć i nebo i oblaci i munje. To je muzika koju sviram podignutim rukama gore. Poslušaj još tiše kako vapimo u snu, kako se uzdižemo gore pohotljivo kroz kišu, i probijamo nečujnim krikom ledenice sata koji otkucava naše vrijeme. U ritmu pužem kao pero po papiru, smišljam sklad neuhvatljivom nebu i golicam oblake da brže prolete, to je buđenje poslije vječitog sna, to nije strah to je neko ko napokon vidi ,to sam ja.