troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

23.06.2015.

Ne usporavaj srce, jači je zvuk.

Nastaje muk u sobi, prejaka tišina. Osjetim kako mi poznati ritam, ono njegovo uzbuđeno srce ponovo lupa, luduje i dah se postepeno diže gore trudeći se da se prilagodi tišini. Skupljala sam kapke, jako tako da sam mogla osjetiti bol i vidjeti ono što sam sebi krila. Osjetila sam ruke koje prolaze ka njenom tijelu, usne kako dotiču njen vrat a on je ćutke krajičkom oka plašljivim pogledima gledao prema meni, možda strahujući, možda želeći da vidim. Osmijesi su se rasplamsali po sobi, stegli mi srce koje se stišalo jako u želji da ga boli više. Ne znam da li da krivim, njegove poglede, uzdahe, blizinu, namjeru, ne znam da li da mislim kako mene vrijeđa. Trepavice su mi se izdavale i nisam mogla zadržati uzde svoje znatiželje, okrenula sam glavu, sklonila krvave paravane sa očiju i pogledala njegove prodorljive oči, nasmijala sam se znam da neće razumijeti, puno toga nije. Čudan trenutak kad shvatiš da su neke stvari baš uzrok mnogima, kad dio tebe poleti kao izliječeni golub prema slobodi osjećajući se kriv za one koji još nisu. Osjećam se kriva, zvoni mi zvuk njegove riječi krivnja možda po prvi put onako iskreno, oholo i još uvijek bijesno na sebe. Onako pokajničko srce koje je oslabilo i na trenutak pustilo nekoga, shvatila sam sada ga mrzi. Nekada u njegovom osmijehu vidjela sam se u hiljadu boja, opisivao me u milion riječi, a sada usamljenja u sebi, zaslužuješ samo farsu prijateljstva koja se sije na šalama, jedino što još može da da. Slabost je onaj trenutak kada shvatiš da ti oduzme bitne stvari, jecaj je onaj koji ostaje svaku noć da pleše u tebi. Zrak je onaj koji ti ne pomaže da dišeš, guši te. Grabiš rukom sve što je preostalo u svijetu da popuniš slagalicu koja fali da budeš cijela, nema je. Smijala si se dok si je topila na vatri, a ona se predala možda nesigurna da uopšte želi biti tu. Pored njenog vrata, njenog struka osjetila sam ja ponovo njegove usne koje su podrhtavale, srce koje se spajalo sa mojim luđački lupajući. Ali ne, tu pored mog glumački uspavanog tijela, zgrčenih očiju bio je neko drugi, bila je to ona ruka koja je trebala da isključi ovaj žamor u meni, vatru kojaje ostala i još istom jačinom gorjela, gasi se istim onim osmijesima koji su ti prema meni još preostali, molim te oduzmi mi i to.