troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

09.04.2016.

Leptirov dan

Vraćam se, moji prsti ponovo osjećaju kroz moje misli i treptavo kucaju nostalgijom obuzeta slova moje tastature. Da sam drugačija pisala bih o tome zašto me nema, pisala bih o tome šta je sve to sudbina isplela za ovog jednog smrtnika koji isplivava da udahne zrak realnosti ubijeđen da je u snu. Hvatam krake dana na izmaku da ga upitam zbog čega me napušta i da li me sutra čeka bar približno miroljubiv. Imam mnoga izvinjenja da ponudim, mnogo riječi koje me škakiljaju na jeziku a nedaju mira u gustoj noći vrišteći i tražeći utočište u svakoj isključenoj funkciji, uzburkavajući je. Ne osjećam više miris doma daleko sam od njega, daleko od svega što me čahurilo dugo godina .Leptir je poletio, i od straha svoje ljuske odletio daleko od svih koji su ga čekali da izađe, daleko od glasova, gradova, lica i starih ulica. U zemlji sam gdje su i rođeni tu neznanci, gdje se gazi preko samog sebe da se uzme što veći komad torte, ali ondje gdje ljudi ne mare, ondje gdje se osjećaš kao da si sam ako to želiš, ondje gdje možeš da plešeš pišeš i pjevaš, ondje gdje možeš da letiš a da ti ne pojedu krila, ovaj leptir se izvinjava što živi preko onih što zbog njega možda ne žive, možda ga preziru i traže način da ne preživi onaj svoj jedan dan povlačeći niti njegovog sjećanja i parajući oči koje bulje u buduće. Oprostite taj jedan dan je cijeli moj život, a prvi put imam volje da ga živim. Vaša Simone :*