troublemaker

"-Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to što imamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome lancu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika."

30.04.2014.

Pravila

Misliš da je lako kada se navali tuga na tebe, kada misliš da te ludilo uvija u svoju bijelu košulju, kada vidiš da nikoga nema za tebe tu. Misliš da je život ako ideš putem kojim svi idu, pogledi desno i lijevo već te vode ka čudaku. Zapaljena cigara, i bezobrazni dim koji ti se provlači kroz prste daje prostačko ime. Oni sastanci sa samim sobom po ostavljenim parkovima, napuštenim zgradama i nepokošenim livadama stvaraju o tebi jadnika koji je asocijalan i ščepaju te onako divlje i vuku po sazidanim bontonima, po pravilnicima i kodeksima. Misliš da je lako odvući hrpu neproživljeno željenih stvari i zapaliti ih, gledati kako se ružičasti miris i dim dižu od njih i onda i zbog samog pogleda dobiti ukore. Kada kiša pljušti vani istrčati i bos gaziti poplavljene ulice, skakukati kao dijete bez razmišljanja, misliš da je lako sustezati se? Dignuti ruke od postignutog cilja, nasmijati se najvećoj nesreći u životu, pravi put precrtati, staviti raskrsnice ponuditi sebi ambiciju. Nije lako kada živiš u okovima čitav život, ključ je uvijek tu negdje samo smo mi previše slijepi da vidimo, i ograničeni da naučimo na koju stranu od pravo da otključamo desno lijevo već je zabranjeno.

30.04.2014.

Breathe

Škripanje nepopravljenog, starog poda se sada nije osjetilo ispod mojih nogu. Prašina koja mi se skupljala godinama u tim rupicama između dasaka još uvijek je tu, plašljivo me gleda. Neki ustajali uzdasi, i tople riječi koje same objeduju na usamljenom večernjem stoliću pored mojeg mrvicu potrošenog parfema. Skupljala sam obrve i mrštila lice, suza više nisam imala da obilježim te trenutke zubi su škripali od nepoznanosti odsutnog života. Dodirivala bi ostavljene nedovršene radove, crteže i namirisana pisma ne sjećam se kome sam ih mirisala i razbacanu šminku, ispeglanu crnu malu haljinu za nekog sam željela da izgledam ženstveno i možda malo bezobrazno. Moji prsti su pak prolazili kroz sve te stvari, grabila bi onu zgužvanu nenamještenu posteljinu koju sam ostavila, nije više imala miris lavande u kojem sam uživala svako jutro. Osjećao se smrad, osjećala se smrt čak i tih beživotnih stvari. Krenula sam lebdeći iznad stepenica, hladni prsti nisu mogli dohvatiti prljavi pod, vrata sobe su bila otškrinuta neuštimana prostorija kao da mene ne osjećaju više tu. Izvirivale su knjige iz bijelim čaršafom pokrivene police, hrlila sam tamo u more crne štampe da uronim rukama i zgrabim svoje ljubavnice. One su prošle, moje ruke nisu mogle da dohvate ono što su najviše voljele, nisu mogle listati stranice koje su noćima grlile i prekrivale se. Biježe li one od mene? Stajala sam pored i gledala okolo, sve te beživotne stvare su imale života više nego ja, i sada one drže svoje konce sada knjige čitaju mene. Lebdim kao duh iznad sobe koja je upakovana u bijele čaršafe, koja je mene ukopala, dodirujem napola spakovane kutije nepotrebnih stvari. Trčim gore, oblačim crnu haljinu, šminkam bijelo uvehlo lice grlim maglu i bježim u nju, za mojom siluetom ostaju samo jaki tragovi onog parfema.

24.04.2014.

Besmrtna ljubav

Nestaće jednom noći,onih u kojima sklapaš umorne zaboravne kapke , a mene neće biti. Tražićemo se u posteljama zaborava,dodirivati okopnjele dodire koje smo jedno drugom ostavljali. Nestaće riječi,one neizgovorene,plašljive, pred zoru kada stidljivo pobjegnu od tvoga čarobnog pogleda. Jednog dana upitaćeš se da li si živjela, ili sanjaš da koračaš mehkom rajskom zemljom. Koračaš li ovim tužnim pozorištem Upitaćeš se da li si sanjar, da li si ljubila mekane usne koje su se obavijale kao bršljani na tvom jastuku. I nestaće noći, i zemlje i mene,mojih dodira a ti ćeš se pitati da li sada spavaš onako kao nemirna golubica, pod drhtavim zvijezdama, dok vjetar kruži oko tvog zaborava. Držiš sliku grubo,i stišćeš posljednju misao, voliš me kadkad kad san dopusti, nestaje noći a ti me ne puštaš. U snovima nema ni jučer, ni danas ni sutra, u maštama još me tvojim ima i ti imenuješ svaku stvar mojim imenom,da me ne zaboraviš, a mene neće biti,trgaju me zvjeri tvoga zaborava. Eh kada bi samo spustila glavu na besmrtni bijeli krevet,dodirnula mene koji mrtav već danima leži Eh kad bi poljubila sliku koju stišćeš, i uzviknula moje ime. Na trepavicama bi bila magla, pepeljast trag na tvojim toplim dlanovima koji diraju naslikano mi lice. Probudila bi moj spokoj, zvjerke bi od tvog ljubavnog glasa tužne postale. Popni se na merdevine i dohvati mene koji odlazim gore, zaveži me vječnosti koja je kratka i spusti me da snijem kraj tebe. Ah žudnjo zbog koje miriše moj zrak, izvezi mi novu dušu svojom svilenom kosom, i ostavi svoje otiske po njoj kao onda kako smo ga ostavljali jedno drugom. Da postanemo vječni koji ne žive, i dodajemo stvarnost nestvarnom, nestaće tada ona bol,i nestaće zvjeri koje nas gutaju,ostaćemo samo mi vječni.

24.04.2014.

Krah svega

Umiru moćnici, umiru geniji, umiru bogati, umiru siromašni, umiru religije, svjetovi, gradovi, planete, sunce, nastaje kaos. Nestajemo mi. Tajac, prazan prostor po prvi put naša čula doživljavaju u iskustvo do sada neiskustvene stvari, prevazilaze se granice uma, licem u lice gleda se sa idejama koje je pretpostavljao, koje je štitio gleda u Boga, gleda u vrijeme, gleda u prostor, vidi ono što je onako za sebe. Tajac, da li je to varalica, stojimo li mi tu, jesu li umrli ljudi, svjetovi, da li je kaos? Reci mi, reci mi nadmoćno odjekuju čovječije riječi a praznina ih guta. Pogledaj me, a nikoga ne vidim vrijeme nas prikriva jedne drugima, dodirni me, prostor nas pomiče jedne od drugih. Stoji li to neko iznad, sada blizu nas u iskustvu, posmatraju li to moje oči vječito biće, nisam sigurna da se uopšte ja to pitam. Osjećam rukama da nemam odjeće, šta zar smo svi goli? Strah, jecaji, vrištanje siječe čvrsti štit između nas, sada se vidimo al šutimo. Stid zbog golih tijela?,ili smo nijemi od straha? Ili ne znamo koga da pitamo kao i uvijek vjerujemo samo sebi, gdje su zamke, kakav je ovo svjetski horor, neki modifikovani rat, novi eksperimenti na ljudima? Pogledi su uprti gore, vilice su nam vezane providnim silikonom koje su se spuštale do zemlje, vidim kako se smanjuju, da li smo to mi bili lutke dole, na zemlji, ako je postojala ?Ko upravlja ovim vrpcama?.Tajac, krikovi se čuju iz nevidljivih pravaca, oči su uprte tamo, nastaju novi putevi, koračamo pitam se da li da ostanem ovdje, nikada nisam ni bila uz svoju vrstu, ali da li ću se žrtvovati time za ostale, nije nešto što bi i jedan „čovjek „od nas uradio. Iz straha da ne spasim svoju vrstu, trčim kroz guste redove koji se probijaju jedan kroz drugog, postaju prozirna tijela, mrtvi umiru, ako smo mrtvi?Nastaju vrata, ispred nas džinovski kameni stubovi, ispred nas praznina i gomila vrata. Stojimo, ovdje nemamo šta ukrasti, te plaču oni čije ruke postaju duže. Počela sam se stidjeti svog golog tijela, nesavršenih linija koje se više nisu skrivala ispod odjeće. Čujemo prigušen strašan zvuk, upozorenje da se krene dalje, biram jedna od vrata na koje većina ide, puštam i ovu bitnu ulogu drugima. Vrata se zatvaraju, tajac ono što je tamo vidimo samo mi koji smo izabrali ova vrata.

08.04.2014.

san.

Osjetiš li dašak hladnoće koja nas stišće jedno uz drugo.Osjetiš li blagi miris ustajalis starih stvari,vidiš li mene.Ne vidim više ono što bi trebao biti ti,sjediš tako blizu mene a tvoj lik nestaje,ti nestaješ.Ponovo čupam te iz sna,ponovo kopam stare zastrašujuće jame,grabim te dok ti gmižeš u tu crnu zemlju.Gledaš me plašljivim očima,i drhtavom usnom govoriš da bježim,a ne gledaš mene.A ja zbunjena bježim,vraćam se vučem te a ti mene ne želiš, ti mene ne vidiš. Sablasti se naginju nada mnom dodiruju mi nevino djevojačko tijelo,upijaju mirise velikim nosevima i pohotljivo se smiju dok ti nijemo viriš iz rupe,dok ti nijemo okrećeš glavu,dok ti žudnjo moja ne vidiš mene.Hvatam zgrčenim rukama mekanu crnu zemlju krici zapinju jedan za drugim od silne žurbe i prepuštam se pogledu tvog zelenog oka iz koga se nazire suza,možda me sada napokon vidiš,možda je trebalo samo da umrem kako bi privukla jednu tvoju trepavicu da se spusti za mene iako ne znam ko si ti.Budim se iz sna mokra od znoja,zgužvana postelja ispod kreveta,uzdasi se još uvijek otimaju iz mene riječi naviru,prsti lude.Srce,ah da ne pričam ta mala ludorija nikad brže nije kucala.Čudim se snu,ono što izbjegavam u javi sustiže me tamo.Ja se jako bojim spavati,tada više nisam svjesna sebe,pitam se da li moj mozak,um ko već upravlja sa mnom kad sklopim te uklete oči?Dotičem neke nevidljive zastore,hodam upakovanim sanjivim sobama,ko bira u koju ću ući kad to nisam ja?Ko je taj ko je ušao u tu sobu samnom,neko koga sam voljela možda?radimo li to mi,sjećali bi se zar ne?Prenem se noću,pobjedim i izađem iz jedne sobe, zaspem u drugoj sam, čudne zvjeri,čudni ljudi poznati a nikad viđeni, ja ne prepoznajem sebe tamo, ja vidim mene tamo kako buljim u svoj lik i nepomično grizem usne boje nara,curi sok iz njih a ja sam nijema, moj lik je nijem.Plašim samu sebe svojim sopstvenim likom, svjesna da je san a ipak nisam budna.Ko me tjera da napuštam jedan a ulazim u drugi, možda me neko traži u svom snu tako silno da me odvuče sebi.Ne znam kako da sklopim oči, ta mala kožica od kapaka krije neke svjetove, ponekad se bojim da zauvijek tamo ne ostanem..

07.04.2014.

Dušu za jednu sliku

Ja nezahvalnik, izgnanik, nihilista buljim danu u oči stisnutih zuba i režim kao neka pobjesnela životinja. Preda mnom se život nikad ne mjenja, već samo one jadne njegove slike kao pred svakim njegovim zatvorenikom. Ogromno sunce opet drže na konopcima da ne padne dolje, a onaj ustajali smrad probuđenih utroba izlazi iz postelja u jamama.Ponovo sam tamo, držim te za ruku a ti više ni ne vidiš da sam to ja, ne osjećaš da sam kraj tebe ti više ništa ne osjećaš. Neko reče „mrtav je“ pogledala sam gore da vidim dušu koja lebdi iznad tebe, a ni ona nije znala da je gledam. Povlačili su mi ruke, trgali za odjeću, odvlačili na silu a ja sam samo ćutke gledala gore, nisi pogledao samo si nijemo otišao. Guste ulice ispred mene, krupni i sitni kamenčići bockali su me kroz tanke papuče, nisam poznavala ni jednu od ovih zgrada, a bezbroj puta sam ih vidjela. Nisam znala da li sam ikada pošla ovim putevima ali ja sam užurbano išla poznavajući ih godinama. Srela sam neke čudake, poderane odjeće, sa cigarama, smrdljivim ispijenim flašama, srela sam neku djevojku, njihala se na nekome ispod nje i smijala se provirujući ispod znojave kose, krijući njegov lik. Više nisam osjetila kamenje, više nije bilo ljudi.Stajala sam sama pred ulazom u zgradu u kojoj su prodavali nove slike života za ljudsku dušu, nisam više ni znala da li sam čovjek, da li je imam potrčala sam prema vratima bilo je otvoreno, neka čudna muzika je svirala, vjetrovi su se ganjali po zgradi polupanih prozora, vrata su lupetala i bijeli kreč je uz ritam muzike odpadao sa zidova. Nije bilo nikoga, krenula sam prema krovu koji nije više bio siguran da li može izdržati da ga gaze. Vidjela sam siluetu kako mi najednom protrča ispred znatiželjnih nijemih očiju, nisam potrčala da je stignem samo sam nastavila da koračam. Na drugoj uskoj već polomljenoj stepenici stajao je oduran krezavi starac, probijao me je pogledom. Šutljivo i nezainteresovano sam ga dotakla pri prolazu, odmah gore me je čekala djevojka crvene kose, lica kao anđeo,zlog osmijeha. Znala sam da sam izašla iz onog čistog svijeta i došla da prodam prljavu dušu za sliku.Potrčala sam zadihana i sretna prema izloženim slikama koje sam iza ugledala, najednom nisu više stajale izložene stvorila se preda mnom hrpa njih. Oči su lebdjele iznad ovog brda tražeći onu jednu, vraćen onaj stari trenutak za kojim jadna evo sad čeznem. Sadašnjost me miluje tankim izgriženim prstima, dok se prošlost igra žmurke, krije se ispod ove hrpe,znam da je tu. Htjela sam samo da dobijem sliku tog trenutka, da osjetiš moju ruku,moj dah i onaj posljednji pogled kojeg si izbjegao.A prošlost se krije sada tu čeka da zgrabi ovu dušu prodanu, hrpa nepregledna ispred mene, a ona se sad krije znam da je tu.

13.03.2014.

Hvala im za genocid.

Možeš li da zamisliš tamnicu,sebe stranca kako udišeš ustajali miris blage hladnoće iz te trule male prostorije.Možeš li da oživiš sunce kada mjesec zauzme njegovo mjesto.Jer plašiš se,znam da se plašiš.Isto sunce,isti dan koje vidiš samo u djelu sjećanja koje nisu uspjeli otrgnuti od tebe,teško ali slušaš negdje u daljini krupne kazaljke od sata i shvataš kako dan stoji,već dva sata stoji usidren i prkosi,a ti se plašiš,znam da se plašiš.Laskaš i prozirno pretvorljivo šapućes zidovima,misliš postaće ljepši,misliš odmaknuće se u stranu,misliš nestaće straha,ali se ti i dalje bojiš.Bojiš se čovječe grijeha u kojem si uživao,bojiš se lica u kojima si tad strah vidjeo,bojiš se znam da se bojiš patnje koju si drugima ubrizgavao u vene.Zagrizi o ti svemoćni čovječe,pljuj svoju krv po onom blatu koje si zalijevao da mrtvi plod dadnu,daj jednu kap u kojoj se slijeva sva agonija,sva sjećanja,ona moć,onaj strah kojeg se bojiš,neće da teče i krv tvoja boji se izaći.Kezio si se pred odsjajem naoštrenog noža,koji će lakše da kolje da se ti ne mučiš,ne da se ne muči ta delikatesa ispred tebe.Zalijevao si Drinu,Miljacku,Savu pravio od nje vina,da piješ da se kupaš,a sada se bojiš ja znam da je strah tu.Mršava tijela,rane od mučenja,buljave oči,ispucale usne,krvavi prsti,tijela bez glava,silovane žene,mrtva djeca,iskasapljena lijepa lica bosanki sjecas li se toga tu sada kada te pritiscu te zidine one koje si stalno tenkovima rusio,ona zemlja u koju si nevine stavljao dok je ona plakala,bojis li se dok mnoge riječi govore o tebi,dok mnogi pišu o tebi,o ti krvniče dok mi strahujemo od tebe?Mi i dalje drhtimo od straha,placemo od bola,jedemo od siromastva,mi se i dalje bojimo,mi i dalje griješimo,mi i dalje zaboravljamo.Ne boj se,ustani uzmi nož koji čuvaš za sebe kreni i uživaj dalje svi te čekaju ,mi te se više ne sjećamo,rijeke su se izbistrile,zemlja nevine prebolila.Dođi mi čekamo ispruženih vratova,iskopanih grobnica,zadignutih suknji.Ne boj se krvniče,jer vi niste zaboravili gdje ste stali,a mi ćemo misliti da je sve početak i užasavati se,i bojati se,i umirati jer ništa nismo naučili.Ustani pogledaj sunce,mjesec je pobjegao,ustani ne boj se tama i ti opet postajete prijatelji,a nas je sunce napustilo.

14.02.2014.

Kako postati čovjek?

Pitam se da li me je bilo tamo gdje su me svi zvali,da li su oni odjeci koje sam ponekad čula kao šapat pored moje gluhoće odzvanjali negdje jako.Da li je plava boja toliko bitna da je cjelo nebo prekriveno njom?Da li sam ja nekom tako bitna da je moja boja prekrivena njim? I dimovi,i zvukovi,i sapati,i krici,i jauci,uzvici,bol temelji su kojima sam hranila dosadasnje svoje „ja“.Da li za mene postoji onaj nadredjeni,neki veliki čovjek neko sa ulogom gospodara koji će meni,robu ukrasti čistu samosvjest moga duha koju sam eto tako prljavo zavrijedila,on ako je ukrade postat će plava.Ja ne volim plavu boju,previše je očita,ja ne volim kada stvari prebrzo vidim ili ih ona samo guta tako da ih nikada ne možemo vidjeti,gadna je ta plava ko zna šta je to gore što mi nazivamo nebom.Iz močvare dižem svoje čiste ruke koje su predugo odmarale da ih zaprljam govnima života koji mi još duže smrdi pod pokrivenim nosom.Bajke su ono što nas je činilo glupim,velika greška onih koji ih pišu,ljudi shvate da tako treba da žive kao trnoružica u liku razuzdanih žena,kao Herkul u liku svemoćnih budala,kao sedam patuljaka u liku politike koja sere a mi gnjurimo glave po tim septičkim jamama i jedemo ono što oni ne žele.Nije ni bitno što više nismo čovjek,jer odavno je postojao zadnji od te rase ostali smo mi oni punoglavci koji vire i čekaju kad da evoluiraju u nešto,no nikada neće zauvjek ćemo ostati to što jestmo a i onoga ko uspije ugušit će ostali zbog ljubomore.Poješće mu parče po parče,jer oni koji su navikli da jedu govna mogu pojesti šta god im ponudiš.Ne žalosti se nad svojim životom,ima i onih gadnijih od tebe,ili i mi sami spadamo u najgadnije?Dižemo spomen za ljubav,slavimo glupave dane,trošimo novac koji nemamo ajmo skinuti maske,ajmo odbaciti okove dajte da budemo čovjek,dajte da umirimo vrisku iz podzemlja,ljutimo one koji su nekad postigli ovo što mi ne možemo.Da li je mama,da li je tata,sestra,bata nekad od zategnute maske nećemo vidjeti pa ćemo i njima zariti nož,popiti krv i evo ga,postajemo kanibali,postajemo vampiri,sve postajemo samo covjek ne.Dižem ruke iz govana,začepljam nos od smrada,trčim javnim wc-om,našim životom i kupam se u jadnim suzama,hvatam za nebo,neću više da bude plavo.

16.01.2014.

:-(

Nisam dugo pod prstima osjetila svoja slova.Ili sam se pretvarala ili zaista nisam bila tuzna,s tim ni ponukana na neke riječi.Ovo neka bude moja ispovijest,ovo neka bude onaj bolni krik koji ne znam ispustiti.Neka ovo znači moje suze koje nikada nisu znale naci onaj izlaz iz očiju ili tamo gdje se već nalaze.Kada bi pokušala sada da šutim uspjevam to,kada bi pokušala sada da pišem uspijevam to a ovu tugu ovaj razdor što se šepuri kroz moje tijelo to ne mogu da otjeram.Pustila sam se dovoljno ljudima,pustila sam se dovoljno sebi ali nikada se nisam vidjela do danas.Pogledala sam se sa one sive visine i bacila bijeli veo preko sebe,kažu mrtvaci se bijelim prekrivaju.Moji snovi,moja java moje društvo,moja ljubav sve je laž.Svud oko mene je "dobro",a sve mi se to dobro smješi u lice podrugljivim pohotnim smijehom i gricka me kao komadiće slasnog kolača.Da to sam ostala,ona zadnja kora od keksa koju moj degustator ne voli,možda me ostavi na miru,a možda jednog dana i promijeni ukus.

03.11.2013.

Izbjeglice ljubavi

Kud da krenemo mi izbjeglice ljubavi,ispucalim putevima posutim odavno vec uvelim rumenim, ružama.Rupama iz kojih vire gimnastičke dvorane bezimenih tijela koja vrište i čupaju srce koje odavno nije na mjestu na kojem su nam ga posijali.Da se preobratimo,nije nam puno toga baš ni ostalo plamen je zahvatio previše.Mene je zapalo da budem sanjar,no ne vjerujem ni u kakvu jeftinu cijenu znam da ću časove čistog vazduha platiti skupo kad tad.No sada krećem da se ponovo sakrijem u one rupe,i mirišem smrad ruševina i u inat smijem se danima sretnog života


Noviji postovi | Stariji postovi